Dan kada je Sari ustanovljena dijagnoza
bio je dan pre Dana zahvalnosti.Uprkos činjenici da se nismo osećali
tako kao da imamo baš za čega da smo zahvalni,popakovali smo se i otišli
u posetu porodici ,kao i obično,da jedemo tone hrane i uživamo u
zajedničkom društvu.Hrana je bila odlična i obilna, jer ova porodica zna
kako da kuva i jede , a isto tako dobro znaju kako da uživaju u
zajedničkom druženju.
Uglavnom sam se osećala odvojena,jer je nešto
visilo u vazduhu dok smo bili uključeni u ove dogadjaje.Sada smo bili
drugačiji...i način na koji smo bili uključeni je bio drugačiji.Bilo je
neke udaljenosti,čak i neka vrsta straha, pretpostavljam , kako kod
nas, tako i kod ostalih.Nije se o tome govorilo,možda zbog neverice, ili
više zbog toga što nisu znali šta da nam kažu ili kako da reaguju, u
strahu da bi smo mogli da se osećamo gore nego što jesmo.Znala sam da
svi oni imaju mnogo ljubavio za nas na ovaj Dan zahvalnosti.Ali nije
bilo reči koje bi opisale tugu i očajanje koje smo svi osećali
tada.Slikali smo se više nego uobičajeno,slikali smo Saru samu,i nas
troje .Slike , kojih ne bi bilo da nismo znali da je ovo njen jedini
Dan zahvalnosti.
Živeti sa saznanjem da će ti dete umreti, menja sva
tvoja razmišljanja.U prodavnici ti ljudi govre kako je slatka
beba,odgovoriš sa uobičajenim«hvala!«,dok tvoj um govori unutar tebe
»Da, jeste.Da li znate da će umreti?Da li znate da je neću imati još
dugo??Zar ne vidite kako sam povredjena?Naravno, oni ne znaju sve ovo i
ja sam ih sačuvala , skrivene duboko u sebi, tako da niko ne vidi da
nisam jaka onoliko koliko verujem da jesam.Znamo da su naša deca dar od
Boga , više su Njegova nego što su naša,pozajmljena su nam naneki period
na ovoj zemlji.Ne mogu vam reći koliko puta sam čula ove reči: »ona
više pripada Bogu nego tebi.«Da , to je istina, koja me je sve više
ljutila.Ona je bila MOJA. Volela sam je i želela sam je.Ona se nije
»desila«,nije rodjena slučajno,nije rodjena u porodici kao još jedna
usta ,koja treba nahraniti.Ona jebila moje jedino dete,očajnički sam je
želela i volela.Bog mi je nju dao , pa je ona bila moja.Bog nije neko ko
daje darove i onda ih uzme,zar ne?
Bilo je ovde više dobronamernih
reči ,koje su nam rekli i za koje smo zahvalni,ali neke druge
dobronamerne rečisu bile jako teške i mnogo su me zabolele.Neko nam je
rekao da naša ćerka umire zbog »greha u našim životima«.Ooo.. kako da
predjete preko toga?Zar nema svako neki greh u svom životu?Zašto je naš
greh toliko gori od drugih,pa smo mi zaslužili da naše dete umre?Ili šta
treba da uradimo,da se pokajemo, i učinimo da ona ne umre?I ponovo je
krivica našla svoj put do nas.Ako je to moj greh,onda je moja greška što
ona umire.
Iznenadlio me je to što sam se najteže nosila sa izjavama
,koje su dali neki predivni ljudi koji imaju srce za Boga i
ljude.Znala sam u dubini srca da su to rekli s najboljom namerom,ali to
mi je donelo očajanje i borbu.
»Da imaš dovoljno vere ona bi bila
izlečena«.Vrlo jednostevno.Molila sam još više, više postila,okružila
sam je još više Bogom,uradila sam sve što je bilo u mojoj moći i što
je zavisilo od moje vere da bi ona mogla da živi.Sigurno ,kao »mala
dobra devojčica«koja je odrasla voleći i služeći Boga,moja vere u Njega
bi trebalo da je dovoljna da mi garantuje život mog deteta.Polagala
sam nadu ,ali sam zaključila ,da ako moja vera nije na odredjenom od
Boga prihvatljivom nivou ,šta god da je to,moja beba će umreti i opet
će to biti moja greška .
Prolazili su dan za danom u kojima smo
pokušavali da živimo »normalan« život.Nikako nismo mogli da nadjemo
bebisiterku...koja želi da pazi na bebu za koju zna d bi mogla da umre
dok je pod njenom brigom?Rob i baka su bili naše najvažnije
bebisiterke.Robove noći su bile kratke.Radio je, dolazio kući,spavao par
saati i onda pazio na Saru dok sam ja odlazila na posao.dan za danom
naša rutina se nastavljala.
Sara je izgledala normalno kao i svaka
druga baba,samo je bila slabija.U razvoju ona nije mogla da se okreće
niti da sedi bez pridržavanja.Imala je krupne crne oči ,koje vas osvoje
na prvi pogled,a osmeh koji ti ugreje srce čim ga ugledaš.Mnogi ljudi
ne bi pogodili ni da je bolesna, a kamoli da umire.
Sećam se kakav
primer nam je dao pastor u vezi smrti.Rekao je da su naša tela i duh
kao naše ruke koje nose rukavicu.Naša ruka predstavlja duh a rukavica
je naše telo.Kada dodje smrt,to je kao da skidamo rukavicu.Naša ruka ,je
uvek bila ista, samo je spolja bila pokrivena,sada je slobodna od tog
ogrtača,nepromenjena ista kao i uvek.U smrti naš duh koji čini »nas« je
slobodan od naših tela.To ima smisla.Čak i u smrti mi nastavljamoi,naš
duh je slobodan.Ono šta smo mi u stvari nisu naša tela,to je bilo
nastanjeno U našem telu.
Jednog dana sela sam i hranila
Saru,gledala me je tim krupnim očima i izgledalo je kao da želi da mi
kaže da nemamo još mnogo vremena.Gledala sam je i pitala »Da li ti
protresaš svoje telo?«To je bilo instinktivno.To je bio momenat kada
znaš da će se nešto dogoditi.,ali onda nastaviš sa uobičajenim.
Svakog
dana smo živeli kao i normalno,najbolje što smo mogli,i dalje u nadi da
ćemo izbeći tu osudu smrti,verujući svom svojom verom da se to najgore
neće dogoditi,ali je došao taj sudbonosni dan.
Blog Introduction
This blog is the story of how my husband and I faced the illness and death of two of our children. Each blog post is essentially a chapter in the story, so in order to truly understand it, a reader is going to benefit by starting at the beginning. I hope you find our story touching, and in some way find comfort and hope through it as you face your own storms in life.
Wednesday, March 21, 2012
Thursday, March 1, 2012
Molitva i krivica
Nebo je bilo sivo.Bilo je ironično kako su baš
tada naišli oblaci,i izgledalo je kao da su me opkolili na našem putu
do kuće.Rob i ja smo malo govorili ,oboje smo pokušavali da svarimo
vesti koje smo upravo primili.Borila sam se sa jecajima,koji su se
grčili u meni i onda je iz mene izleteklo: »Ne želim da ona umre«:«Znam«
,rekao je »Ni ja to ne želim.«Znali smo da sada više nisu važne naše
šelje da ona živi.Više nije bilo nade.Ništa više ne možemo da učinimo da
bismo spasili našu ćerku.
Postojala je još samo jedna stvar koju smo mogli da uradimo , mogli smo bar da se molimo Bogu da pomogne.Predali smo Bogu Saru kad joj je bilo samo nekoliko nedelja.Njen život je bio Njegov.Napokon, On ju je stvorio,ona je pripadala više Njemu nego nama.On će nam sigurno pomoći.Ako je On Bog ljubavi i dobroonameran Bog,kojeg poznajem kao svog prijatelja,onda ovo dete sigurno zaslužuje Njegov čudesan dodir, i tako smo i uradili ,jer smo bili dobri ljudi koji Mu služe.Doveli smo je u crkvu,čim smo vrataru rekli da nam je rečeno da će naša beba umreti ,odmah nas je uveo kod jednog od naših pastora.Malo je pričao sa nama,pokušavajući da unese mir u naša shrvana srca i naravno molio se za nju da bude isceljena.Ceo scenario nekako nije delovao -gde su munje i gromovi?Gde je bio dim, sila i moć delovanja silnog Boga,koji će odmah sada izlečiti moju bebu?On se možda pita -zašto se bar ovi ljudi ne mole u jecajima ,klečeći na podu, onako kako sam se i osećala,ali nisam to mogla da pokažem.Bili smo zahvalni za molitvu, ali je on ostao nem.Odvezli mo se kući ,onako u šoku.
Oko sat vremena kasnije pozvao nas je naš Stariji Pastor.Pošto je bila sreda i bila je služba u crkvi te večeri,pozvao nas je da dodjemo i dovedemo Saru,da bi cela crkva mogla da se moli zanju.Iako su naša fizička tela, iscrpljena od današnjih dogadjaja, pristali smo.
Sedeli smo napred itrudili se da pevamo pesme slavljenja .Potiskivala sam suze,i sve mi je bilo teže i teže da ih zadržim.Stoicizam je treniran u mojoj porodici-to sam dobro naučila.Kako je služba tekla sve više sam brinula i sve više sam želela da odem kući.Sigurna sam da su moji povremeni pogledi upućeni pastoru, govorili da moje bolno srce želi da sve što pre bude gotovo.Osećala sam se kao da čekam na mučenje.Konačno nas je pozvao.Ukratko je zajednici objasnio vesti koje smo dobili pre nekoliko časova, i zamolio ih je da se udruže u molitvi.Nekoliko ljudi je došlo bliže nama,dok su se molili mogli smo čuti njihove uzdahe i vapaje .Dotaklo me je to kako su mogli tako lako da pokrenu suze zbog nekog drugog,dok sam ja moje čvrsto stiskala,duboko u sebi koliko sam mogla.Kada se služba završila,bili smo okruženi mnogim zagrljajima,ljubalvlju ljudi koji su pokušavali da nam nekako pomognu,ipak oni će otići kući i neće živeti ovu noćnu moru,koju ja imam.Od toga se nije moglo pobeći.
Ipak nekako smo morali da nastavimo sa životom,sa saznanjem da svaki dan može biti i njen poslednji dan,da svaki put kada je ostavimo da spava ona može biti mrtva.Verovatno je najteže bilo da se priviknemo na to da , zbog prirode njene bolesti,svaki put kada je hranimo, mi je u osnovi ubijamo.Krivica,skoro nesvesno,počela je da pušta svoje zle pipke u mom umu.
Postojala je još samo jedna stvar koju smo mogli da uradimo , mogli smo bar da se molimo Bogu da pomogne.Predali smo Bogu Saru kad joj je bilo samo nekoliko nedelja.Njen život je bio Njegov.Napokon, On ju je stvorio,ona je pripadala više Njemu nego nama.On će nam sigurno pomoći.Ako je On Bog ljubavi i dobroonameran Bog,kojeg poznajem kao svog prijatelja,onda ovo dete sigurno zaslužuje Njegov čudesan dodir, i tako smo i uradili ,jer smo bili dobri ljudi koji Mu služe.Doveli smo je u crkvu,čim smo vrataru rekli da nam je rečeno da će naša beba umreti ,odmah nas je uveo kod jednog od naših pastora.Malo je pričao sa nama,pokušavajući da unese mir u naša shrvana srca i naravno molio se za nju da bude isceljena.Ceo scenario nekako nije delovao -gde su munje i gromovi?Gde je bio dim, sila i moć delovanja silnog Boga,koji će odmah sada izlečiti moju bebu?On se možda pita -zašto se bar ovi ljudi ne mole u jecajima ,klečeći na podu, onako kako sam se i osećala,ali nisam to mogla da pokažem.Bili smo zahvalni za molitvu, ali je on ostao nem.Odvezli mo se kući ,onako u šoku.
Oko sat vremena kasnije pozvao nas je naš Stariji Pastor.Pošto je bila sreda i bila je služba u crkvi te večeri,pozvao nas je da dodjemo i dovedemo Saru,da bi cela crkva mogla da se moli zanju.Iako su naša fizička tela, iscrpljena od današnjih dogadjaja, pristali smo.
Sedeli smo napred itrudili se da pevamo pesme slavljenja .Potiskivala sam suze,i sve mi je bilo teže i teže da ih zadržim.Stoicizam je treniran u mojoj porodici-to sam dobro naučila.Kako je služba tekla sve više sam brinula i sve više sam želela da odem kući.Sigurna sam da su moji povremeni pogledi upućeni pastoru, govorili da moje bolno srce želi da sve što pre bude gotovo.Osećala sam se kao da čekam na mučenje.Konačno nas je pozvao.Ukratko je zajednici objasnio vesti koje smo dobili pre nekoliko časova, i zamolio ih je da se udruže u molitvi.Nekoliko ljudi je došlo bliže nama,dok su se molili mogli smo čuti njihove uzdahe i vapaje .Dotaklo me je to kako su mogli tako lako da pokrenu suze zbog nekog drugog,dok sam ja moje čvrsto stiskala,duboko u sebi koliko sam mogla.Kada se služba završila,bili smo okruženi mnogim zagrljajima,ljubalvlju ljudi koji su pokušavali da nam nekako pomognu,ipak oni će otići kući i neće živeti ovu noćnu moru,koju ja imam.Od toga se nije moglo pobeći.
Ipak nekako smo morali da nastavimo sa životom,sa saznanjem da svaki dan može biti i njen poslednji dan,da svaki put kada je ostavimo da spava ona može biti mrtva.Verovatno je najteže bilo da se priviknemo na to da , zbog prirode njene bolesti,svaki put kada je hranimo, mi je u osnovi ubijamo.Krivica,skoro nesvesno,počela je da pušta svoje zle pipke u mom umu.
Subscribe to:
Posts (Atom)